Pisac koji ne preuzima rizik nije stvaran pisac

Čista fikcija ne postoji jer, da postoji, nikoga ne bi zanimala. Stvarnost je pokretačko gorivo za stvaranje fikcije, zapisao je Jose Javier Cercas (1962), jedan od najvažnijih španjolskih autora današnjice, pisac, esejist, kratkopričaš i redoviti kolumnist katalonskog izdanja uglednog španjolskog lista El Pais.

Autor čije će gostovanje 11. rujna zatvoriti ovogodišnje izdanje Festivala svjetske književnosti istinu je oduvijek smatrao važnom za propitivanje prošlosti koliko i uloge što ju književnost ima u promišljanju suvremenog trenutka. No književnost može biti važna samo ako se ne trudi biti korisna jer se onda „lako pretvara u propagandu i pedagogiju, i prestaje biti književnost – barem velika književnost – i prestaje biti korisna“, reći će u ovom razgovoru za Vijenac. Njegova se književnost važnom pokazuje još otkako je 2001. međunarodno priznanje stekao romanom Salaminski vojnici, samo u Španjolskoj prodanim u pola milijuna primjeraka, nagrađenim brojnim nagradama i prevedenim na petnaestak jezika. Velik je uspjeh, u njegovu slučaju, popraćen velikim strahom, ali bojazan da više neće moći pisati odagnana je idućim romanom, Brzinom svjetlosti, kao i svakom sljedećom literarnom uspješnicom.

U posljednja si je dva desetljeća, stvarajući „književnost bez fikcije“ ili „fikciju utemeljenu u stvarnosti“, Javier Cercas osigurao ugled u književnokritičarskim i popularnost u čitateljskim krugovima, a izravan povod njegovu gostovanju na ovogodišnjem izdanju festivala u organizaciji Frakture, ujedno hrvatskog nakladnika svih Cercasovih romana, prijevod je za autora posve netipične književne pustolovine, kriminalističkog romana Terra Alta. Samo na prvoj razini jednostavno i lagano žanrovsko štivo i pravocrtna potraga za okrutnim ubojicom, počiniteljem (ili možda naručiteljem?) brutalnoga trostrukog ubojstva čiji je krvavi trag uznemirio stanovnike maloga španjolskog mjesta, roman u prijevodu Silvane Roglić ubrzo se pretvara u studiju društva, priču o otrovnim dosezima dugih pipaka ratne hobotnice i traganju za pravdom u sustavu koji, pravu unatoč, pravednost ne poznaje.

izvor Fraktura

Vrlo neobično za pisca vašeg statusa i prepoznatljivosti, rukopis romana Terra Alta na natječaj za književnu nagradu Planeta predali ste pod pseudonimom Mel­chor Marin. Što vas je navelo na tu odluku? Je li anonimnost u tom slučaju bila presudna?

Riječ je o nečemu tipičnom u Španjolskoj, posebice kada je riječ o nagradi Planeta, koja je najpoznatija nagrada, ne samo španjolske književnosti nego i cjelokupne književnosti napisane na španjolskome jeziku (nešto poput francuske nagrade Goncourt). Dakle, mnogi autori rukopise predaju na natječaj pod pseudonimom; tako mi je savjetovao moj agent. Zašto? Jer ako ste dobitnik nagrade, vaš se identitet odmah otkrije, a ako niste dobitnik, nitko ili gotovo nitko neće saznati da ste se prijavili. Nikada prije nisam se prijavio za neku književnu nagradu. Ako sam to ovaj put i učinio – ponavljam, na savjet svog agenta – to je zato što je ova knjiga svojevrsni zaokret u mom književnom izričaju, težnja novom ili ponovnom pronalaženju te mi se učinilo da bi osvajanje ove nagrade bio najbolji način da tu promjenu objavim svojim čitateljima. Vrlo je jednostavno.

Roman je preplavljen referencijama na Hugoove Jadnike, čak se i razvoj protagonista dijelom odvija kroz identifikaciju i odmicanje od lika Javerta. Je li nužnost čitateljeva poistovjećenja s glavnim junakom bila dio razloga da roman učinite Marinovim rukopisom? Može li osveta koja stoji u podnaslovu biti bolje shvaćena ili razumljivija ako postoji iluzija da je odveć osobna?

Već sam objasnio zašto sam ovaj roman prijavio na nagradu pod pseudonimom. Što se tiče pitanja osvete, točno, to je vjerojatno glavna tema u knjizi. Gledajte, za mene se pisanje romana sastoji od formuliranja složenog pitanja i to na najsloženiji mogući način; i – od onoga što je vrlo bitno – ne odgovaranja na njega, jer nama romanopiscima zabranjeno je odgovarati na pitanja koja sami postavljamo ili barem ne odgovarati na njih na jasan, jednoznačan i taksativan način. Naši odgovori uvijek su dvosmisleni, kontradiktorni, zbunjujući, poliedrični, u osnovi ironični. Naposljetku, odgovor uvijek znači vlastitu potragu za odgovorom, vlastito pitanje, vlastiti roman.

Dobro, u slučaju Terra Alta pitanje bi se moglo postaviti ovako: „Je li osveta zakonita kada nam pravda nije zadovoljena?“ Naravno, odgovor koji bi na to ozbiljno pitanje dali vi ili ja ili bilo koja civilizirana osoba bio bi: ne, osveta nikada nije zakonita. Kako kaže jedan stari policajac u romanu Terra Alta, „tko ne poštuje pravne zakone, ne poštuje ni pravdu“. Ali to se događa u stvarnosti; u fikciji stvari funkcioniraju ili mogu funkcionirati na drukčiji način. Gledajte, književnost je prije svega zadovoljstvo, kao i seks; ali je i oblik spoznaje, kao i seks. Zato, kada mi netko kaže da ne voli čitati, jedino što mi padne na pamet jest sažaliti se nad njim ili suosjećati s njim. Dakle, oblik spoznaje književnosti nije isti kao onaj kod povijesti ili znanosti. Književnost ne djeluje na nas tako da nam nudi sigurnost, kao što to nude povijest ili znanost, nego upravo suprotno – stavlja nam sumnju na tu sigurnost, izvlači nas iz naših kućica, primorava nas na suosjećanje – da upotrijebim taj popularni glagol u Španjolskoj – sa stavovima, ideologijama, činjenicama i osobama koje bismo inače prezirali u svakodnevnom životu, dopušta nam da iz sebe samih izvučemo, ili nam barem omogućava da iz nas proviri, ono što Georges Bataille naziva prokleti dio ili Zlo. Mi ljudi nismo anđeli, ja nisam anđeo, u svakodnevnom životu nastojim biti razumna osoba, barem razumno razumna; ali u meni, kao i u svima nama, postoji bijes, bol, tama, želja za osvetom – sve ono što u romanu utjelovljuje Melchor Marín i to u pretjeranom obliku. A problem bi nastao kada bi se taj prokleti dio očitovao u stvarnosti, život bi postao nepodnošljiv jer bismo uništili jedni druge. Dobro, književnost je zakonito mjesto Zla, prokletog dijela: iz njega možemo izvući sve one demone – bijes, bol itd. koje svi nosimo u sebi i na taj ih se način možemo osloboditi, pročistiti se; to je ono što Aristotel naziva katarzom. Zahvaljujući književnosti ili fikciji općenito suosjećamo s ubojicama poput Shakespeareova Richarda III ili Raskoljnikova Dostojevskog ili Michaela Corleonea Francisa Forda Coppole. Na neki način upravo to se događa u romanu Terra Alta: čitatelj se nalazi na strani Melchora Marína, a on je vrlo složen lik, ambivalentan, koji ima u sebi nešto izvanredno, izvrsno, ali i ne tako dobro, nešto čak loše ili jako loše. To je slučaj s Melchorom i još jednim važnim likom.

Ono što sam ja htio postići u ovoj knjizi, kao i u ostalima koje sam napisao, jest: da čitatelj posumnja u ono u što je najdublje siguran i zato čitatelju ostavljam mogućnost da prosuđuje likove, da odluči je li ono što čine ispravno ili pogrešno, je li dobro ili loše. Ili još bolje: da ih ne prosuđuje, da ostane sumnjičav, nesiguran, što je obično još cjenjenije od sigurnosti. Težim tomu da čitatelj izvuče svoj prokleti dio jer nas to izvlačenje prokletog dijela, kao što sam već ranije govorio pozivajući se na Aristotela, na neki način pročišćava, omogućava nam da ga nadziremo i oslobodimo ga se. Stoga, između ostalog, u ovom trenutku sam uvjeren – što je suprotno od onoga u što sam vjerovao dok sam bio mlad, sretan i neupućen i dok sam želio postati postmodernistički pisac, po mogućnosti američki postmodernistički pisac – da je književnost korisna. Ali isključivo onda kada joj nije namjera to postati; u trenutku u kojemu je nakanila biti korisna pretvara se u propagandu i pedagogiju. I prestaje biti književnost – barem velika književnost – i prestaje biti korisna.

Književnost je zakonito mjesto Zla, prokletog dijela čovjeka: iz njega možemo izvući sve one demone, bijes, bol, koje svi nosimo u sebi i na taj ih se način osloboditi / Bolju polovicu romana uvijek piše čitatelj

Jedan mi je etablirani pisac kriminalističkih romana nekoć rekao da se mnogo toga može zaključiti o društvu na temelju kriminalističkih romana. Promatrano kroz tu optiku i temeljeno na onome što stoji u romanu, kakvo je danas španjolsko društvo?

Jednu od malobrojnih apsolutnih istina koje poznajem u romanu izgovara lik kojega zovu Francuz, on je knjižničar u zatvoru Quatre Camins pokraj Barcelone: „Polovicu romana piše autor“, kaže Francuz. „Drugu polovicu piše čitatelj.“ Ovako to ide: roman je partitura, a čitatelj je onaj koji je tumači, a svaki je čitatelj tumači na svoj način; u tome leži magija ili velik dio magije književnosti. Pravi protagonist književnosti nije autor, nego čitatelj, a on je taj koji dovršava knjige. Tako da bi na pitanje koje ste mi postavili trebao odgovoriti čitatelj. Što se mene tiče, samo ću vam reći da španjolsko društvo u srži nije uvelike drukčije od ostalih europskih demokratskih društava. Svi mi mislimo da smo posebni, ali nismo toliko posebni.

Postavlja se pitanje je li Terra Alta kriminalistički roman. Je li? Moj odgovor je: nije me briga. Borges je govorio da su svi romani kriminalistički romani, a zasigurno moji romani – i svi ili skoro svi romani koji su mi bitni, od Quijotea na ovamo – na neki način to jesu, barem utoliko koliko u svima postoji enigma i netko tko pokušava tu enigmu odgonetnuti; na kraju krajeva, u tome jest bit kriminalističkog žanra. Uostalom, znam da ima ljudi – možda ponajviše književnih kritičara – koji i dalje smatraju da je kriminalistički žanr niži žanr. Pa dobro, tko to misli taj ne zna što je književnost. Jednostavno, u književnosti nema viših i nižih žanrova; nego samo viših i nižih oblika – lošijih ili boljih – korištenja žanrova. Želim reći da tragedija ima jednog Sofokla i jednog Shakespearea i još velikih autora, ali ima i gomilu osrednjih ili loših autora; isto se događa i s kriminalističkim žanrom: ima Poea ili Chandlera ili Borgesa ili Sciasciu ili Simeona, ali također ima i gomilu nevažnih autora. Konačno, postoje samo dva tipa romana: dobri i loši. Sve ostalo je naklapanje.

Razmak između pisanja „stvarnošću ispunjene fikcije“ i kriminalističkih romana popriličan je. Je li njegovo premošćivanje u vašoj književnosti također, na neki način, društveno uvjetovano? Roman ste napisali nakon katalonske krize 2017. Kako su ti događaji na vas utjecali na osobnoj i spisateljskoj razini? Koliko su promijenili vaše stvaralačke opsesije?

Poprilično. Zapravo, promjena na koju aludirate, koja jest stvarna, ali možda ne toliko radikalna koliko se čini, dogodila se zbog dva faktora, osobnog i političkog, unutarnjeg i vanjskog: unutarnji je bio želja za obnovom, a vanjski je katalonska kriza.

Roman koji sam napisao prije romana Terra Alta nosi naslov Vladar sjena i zbog raznih razloga za mene je vrlo važan. Zapravo to je prva knjiga koju sam htio napisati i na neki način najzahtjevnija koju sam napisao jer se izravno tiče moje obitelji, bolje rečeno, najtežeg nasljeđa moje obitelji: priklanjanja frankistima. Dakle, kada sam završio tu knjigu, osjetio sam da je ondje završilo nešto što sam započeo dvadeset godina prije sa Salaminskim vojnicima i da sam nastavio istim putom – putom sazdanim na autofikciji, na romanima bez fikcije, na mješavini žanrova itd. – izabrao bih najveći rizik koji pisac može izabrati na određenom stupnju svoga razvoja: rizik da se ponavlja, da se pretvori u pukog oponašatelja sama sebe. U trenutku u kojem to pisac učini on je mrtav; može nastaviti pisati, gomilati čitatelje i nagrade, ali on je mrtav, jer ne može reći ništa novo. Htio sam izbjeći tu smrt pod svaku cijenu. Naravno, bio je rizik okušati se u nečemu novome, skrenuti s puta koji mi je bio poznat, ponovno osmisliti sama sebe, pogotovo zato što sam zahvaljujući postojećem putu dobro napredovao kao pisac. Ali pisac koji ne preuzima rizik nije stvaran pisac: on je pisar. Kao osoba, smatram se razumnom kukavicom, ali kao pisac to ne smijem biti. Pisac kukavica je kao toreador kukavica: promašio je zanimanje.

Što se tiče katalonske krize, da, bila je presudna za mene; u mnogočemu mi je promijenila život, kao i način na koji promatram sebe i na koji promatram svijet. Terra Alta prvi je od četiri romana u kojemu je glavni lik Melchor Marín – zapravo, to je samo jedan roman objavljen u četiri dijela i svaki od njih se može čitati zasebno – i on je posljedica spomenute krize. Ne govori o njoj – premda se u nekima od tih romana, uključujući prvi, dopušta političko čitanje – no spomenuta kriza je njegovo gorivo, na sličan način kao što, na primjer, Preobrazba pripovijeda o čovjeku koji se ujutro probudi pretvoren u kukca, ali njezino je gorivo kafkijansko duboko egzistencijalno iskorjenjenje, njegova nemogućnost da živi i poveže se sa svojom obitelji.

Prev. Silvana Roglić, izd. Fraktura, Zaprešić, 2021.

Na jednom mjestu u vašem romanu stoji kako se „civiliziran život sastoji od toga da se na razuman način nosiš s frustracijom“. Kako se mi, kao društva, nosimo s frustracijama i jesu li naša ponašanja znakovi toga da se polako približavamo dnu civilizacije?

Autor ne daje uvijek blagoslov na ono što govore njegovi likovi, čija bi mišljenja trebala biti njihova vlastita, nezavisna, ne nužno i autorova; ali u ovom slučaju slažem se sa svojim likom – treba znati živjeti s vlastitim frustracijama. To nije lagan zadatak. Nikada i nije bio, ali vjerojatno sada, kada živimo mnogo privilegiranijim životom nego u prošlosti – poglavito na Zapadu, a posebno u Europi – ljudima je mnogo teže prihvatiti frustracije. To je gotovo univerzalni zakon; što smo privilegiraniji to nam je teže boriti se s malim neuspjesima, udarcima i frustracijama. Ako se dobro sjećam, to je tema koju je lucidno promišljao Odo Marquard. Premda to spominjem, nisam sklon apokalipsi; ne mislim da smo na kraju naše civilizacije, što god smatrali pod time. U bilo kojem slučaju, uvijek je teško živjeti na civiliziran način. Zapravo, moguće je da civilizacija postane poput demokracije – čim je uzmete zdravo za gotovo, već ste je doveli u opasnost.

Apsolutna pravda, kao što pokazujete, može istovremeno biti i apsolutna nepravda. Ali nameće se pitanje što učiniti kada drugog načina nema. Kao pisac, brinete se o formi i strukturi. Ali može li biti opravdanja za nepoštivanje forme pravde i možemo li o tome govoriti na osobnoj, kao i na političkoj razini?

Da apsolutna pravda može biti apsolutna nepravda, govori jedan lik, ne ja, ali to je istina i vrijedi za gotovo sve što je dobro; sloboda je, na primjer, neupitna vrijednost, ali moja apsolutna sloboda može ugroziti tvoju slobodu i dovesti do tvog ropstva; i tada sloboda postaje zla; dobro koje dovedemo do krajnosti može se pretvoriti u zlo. Mislim da je Montesquieu bio taj koji je rekao da su čak i vrlini potrebne granice.

Što se tiče pitanja pravde i osvete, mislim da sam djelomično već ranije na to odgovorio: osveta je u stvarnosti uvijek neprihvatljiva, kako na osobnom planu, tako i na političkom; ali književnost – fikcija općenito – može poslužiti – a Terra Alta je za to primjer – za preispitivanje te sigurnosti, da se zapitamo je li uvijek tako, postoje li slučajevi u kojima osveta – Zlo kod Bataillea, prokleti dio – može biti opravdana, da se priklonimo onomu koji se osvetio, da suosjećamo s njim i osjetimo naklonost i razumijevanje za tu osobu, barem za ono vrijeme koliko traje čitanje romana. To je način na koji nas književnost obogaćuje, nudi nam spoznaju, izvlači nas iz nas samih, kao što i iz nas izvlači ono najgore što nosimo u sebi, pročišćava nas. Književnost doista ne miruje, nemirna je; ne nudi sigurnost, nudi sumnje; ne poziva na primirje i poniznost, već na pobunu.

Svi se događaji u romanu Terra Alta na neki način mogu povezati s ratom i vjerojatno je tako u svakoj, barem manjoj, zajednici unutar zemalja koje su okusile ratove. Ali zašto je tako? Jesu li ratni narativi svojevrsni štitovi ili velovi za društva koja nemaju o čemu razgovarati, koja nemaju drugih postignuća ili, još gore, ciljeva?

Past is not dead, it’s not even past: prošlost nikada nije mrtva, nije čak ni prošlost. To izgovara jedan Faulknerov lik i to je istina. Moji romani pokušavaju pokazati da prošlost – prije svega nedavna prošlost, ona koja je još u sjećanjima i o kojoj se svjedoči – još nije prošla; to je jedna dimenzija sadašnjosti bez koje je sadašnjost osakaćena. Jer španjolska sadašnjost ne počinje danas, ni 1975, kada je umro Franco, ni 1978, kada je uspostavljena demokracija; započinje 1936, kada je izbio građanski rat (rat koji nije trajao tri godine, kako piše u povijesnim knjigama, nego četrdeset i tri; frankizam nije bio mir, nego rat na druge načine). Moja zemlja nije iznimka; sve zemlje tako funkcioniraju, sve imaju krvavu i nasilnu prošlost, s kojom se, htjele one to ili ne, moraju hrvati. Pitanje je što mi činimo s tom prošlošću. Moj odgovor je: ona se ne može ni sakriti, ni zamaskirati, ni zasladiti; s njom se mora suočiti, potrebno ju je upoznati u cijeloj njezinoj složenosti i razumjeti je. Razumjeti ne znači opravdati, nego znači pronaći mehanizam da se ne ponove iste pogreške. Drugim riječima – sve države i svi ljudi imaju dobro i loše nasljeđe, s dobrim nasljeđem uglavnom znamo kako postupati, ali što učiniti s onim lošim? Moj odgovor je: najbolje je, ponavljam, upoznati ga i razumjeti ga do kraja. Jer ako ga poznajemo i razumijemo, možemo njime upravljati, a ako ga ne poznajemo i ne razumijemo, to nasljeđe počinje upravljati nama i iznova počinjemo ponavljati iste greške. To je ono u čemu ustrajem u svojim knjigama – s jedne strane pokazati da sadašnjost obuhvaća prošlost, a s druge strane pokazati da je potrebno poznavati i razumjeti tu prošlost kako bismo mogli spriječiti da nama ovlada. S toga gledišta, priče koje govore o ratu najbolji su instrument za izbjegavanje njegova ponavljanja; ako želite učiniti nešto korisno s budućnosti, potrebno je uvijek imati na umu prošlost. Osobito najgoru prošlost.

Takva su društva ispunjena mržnjom. Hoćemo li, kao vrsta, od nje ikada odustati? Hoćemo li ikada napustiti njezinu toksičnu sigurnost ili je mržnja, ma kako otrovna bila, imanentna ljudskom stanju?

Mržnja je dio tog prokletog dijela o kojemu sam ranije govorio – svi smo ga nekada iskusili, onaj tko nije taj nije ljudsko biće. No nismo ga svi iskusili na jednak način i s jednakim intenzitetom. Radi se o tome, ponavljam, da moramo moći upravljati tom mržnjom, moramo je pretvoriti u nešto drugo, moramo razumjeti da je, kao što kaže Olga, žena Melchora Marína, „mrziti nekoga isto kao ispiti čašu otrova i vjerovati da ćeš ubiti nekoga drugoga“. Mržnja je u potpunosti destruktivna za onoga koji je iskušava, ali ostaje činjenica da smo je svi iskusili i da postoje ljudi – neki se pojavljuju u ovom romanu – koji su je iskusili sa zastrašujućim intenzitetom. Da bismo se mogli boriti protiv mržnje, moramo je razumjeti. Upravo to čini književnost.

Je li to slučaj i s lažima? Iako se isprva ne čita kao takav, ovo je i roman o lažima, o lažnoj pravdi i odsutnosti pravednosti…

Slažem se. Laži mogu biti jednako pogubne kao i mržnja. I premda su se laži oduvijek izgovarale, činjenica je da živimo u vremenu u kojemu laž ima veću sposobnost širenja no ikad, zahvaljujući uništavalačkoj moći komunikacijskih medija i društvenih mreža. To je izrazito opasno. Neke od političkih katastrofa koje su se događale u posljednje vrijeme – od dolaska Trumpa na vlast do Brexita, pa i katalonske krize – isključiva su posljedica prave bujice laži. Ustrajem u tome da je to izrazito opasno. Evanđelje kaže da istina čini muškarce i žene slobodnima, iz čega proizlazi da ih laž pretvara u robove.

Kad već spominjete evanđelje, što je s religijom? Na jednom mjestu stoji kako „ljudi danas lude od tolike religije“. Također, misao o kapitalizmu kao religiji 21. stoljeća nije nova, ali čini mi se da usporedbom dvojice radoholičarskih direktora s križarima dva elementa društvene izgradnje dovodite u još tješnju vezu. Komu je društvo odanije danas; bogu novca ili bogu religije?

Čini mi se da to ovisi o društvu. Ono što je sigurno jest da je naša zadaća, nas kao ljudskih bića, da upravljamo bogovima, kako bogovi ne bi upravljali nama. Demokracija je, koliko ja znam, najbolje oruđe koje smo do sada izumili kako bismo tu zadaću proveli u djelo.

U romanu predstavljate jednog pisca i on kaže kako je zadaća svakog pisca solidarizirati se s razbaštinjenima. Ali pisac mora biti svjestan i ograničenja književnosti i shvatiti da ona ne mora biti društveno korisna jer je „samo intelektualna igra“. Kako vi, kao pisac, ali i kao čitatelj, doživljavate književnost? Možete li joj pristupiti imajući ta njezina ograničenja na umu?

Pisac koji se pojavljuje u romanu prilično je ridikulozan, svojevrsna karikatura onoga što se prije nazivalo angažiranim piscem. Stoga ne stojim iza njegovih riječi (premda vjerujem da je, na određeni način, svaki pisac uistinu i angažirani pisac; angažiran da započne sa svojim poslom, koji se sastoji od govorenja istine; ne činjenične istine, nego moralne istine, univerzalne). Bilo kako bilo, za mene je književnost, prije svega, kao što sam već rekao, zadovoljstvo, ali i oblik spoznaje. Zapravo, književnost služi da se živi više, bogatije, intenzivnije i složenije.

Naposljetku, zanimljiv je način na koji pristupate poziciji autora u romanu Terra Alta. Može li pisac doista biti više ili manje od svojih knjiga i, još važnije, mogu li knjige biti nešto više od svojeg autora ili nešto što on sam nije?

Naravno da mogu; moje knjige trebale bi biti bolje od mene; ako nisu, onda su loše knjige. Pravo ja nekog pisca – rekao je Proust i to vrijedi zauvijek – ono je koje se nalazi u njegovim knjigama. Ono najbolje što imam reći izgovaram u svojim romanima, moje izvorno ja nalazi se u njima; ovaj koji je razgovarao s vama mali je prevarant. Ili ne baš tako malen.